Od 19. stoljeća u zemljama zapada u kojima se snažno razvijala industrija počeo se razvijati i feminizam. Žene su postale radna snaga ali nisu ostvarivale nikakva prava. Od prvih sufražetkinja koje su tražile pravo glasa za žene do danas, promijenilo se mnogo toga. Živimo u sasvim drukčijem svijetu pa su i naši problemi i izazovi drukčiji. Feministički se pokret također promijenio.
Današnji feminizam ne traži samo prava za žene. Fokus se sa spola prebacio na rod i rodnu ravnopravnost.
Ali nisu samo spol i rod izvori nejednakosti. Rasa, dob, seksualna orijentacija, ekonomska moć, invaliditet i mnoge druge razlike koje postoje među ljudima, izvor su nepravdi i diskriminacije. Jedna različitost često podrazumijeva i drugu. Gotovo svatko od nas pripadnik je neke manjine i mora se kroz život više boriti želi li postići jednake rezultate sa onima koji nemaju taj početni hendikep.
Feminizam je pokret za jednaka prava žena i muškaraca. Je li to dovoljno? Možda je došlo vrijeme u kojem se mogu izjednačiti sve razlike ili bar veći dio? Mogućnosti zasigurno postoje. Hoćemo li taj potencijal iskoristiti? Nema garancije za to.
Ljudski rod sam sebi stalno postavlja nove izazove. Uz svu ostavštinu 20. stoljeća (neravnomjerna razvijenost i bogatstvo nacija i pojedinaca, klimatske promjene, ratovi…) borimo i sa problemima početka 21. stoljeća. Ova, 2020. godina donijela nam je i globalnu pandemiju virusa za kojeg nismo imali ni cjepivo ni lijek. Virus nam je ukazao na ranjivost i krhkost sustava u kojem živimo. Osim pandemije, svijet prolazi kroz još jednu problematičnu fazu. To je porast segmentiranja i radikalizacije društava koje nekontrolirano podgrijavaju i šire društvene mreže na internetu. Mnogi toga uopće nisu svjesni, a nemamo baš puno vremena za prepoznati problem kako bi počeli raditi na rješenju.
Sve grupe koje se bore za prava pojedinih manjina, trebaju sagledati širi kontekst i uvažavati sve ostale manjinske probleme. Odgovor je u ujedinjavanju po sličnim osobinama i interesima, a ne u razdvajanju zbog razlika. Biramo li put razumijevanja i prihvaćanja? Učimo li tome naše mlade? Učimo li sami sebe? Mijenjamo li se, čitamo li nove izvore, obrazujemo li se, izlazimo li iz zone komfora? Izlazimo li iz svojih „balona“ u kojima svi misle poput nas, u kojima se međusobno tapšamo po leđima i podržavamo?