Feminizam je žensko pitanje ili više od toga?

Is feminism a women’s issue or more?

Od 19. stoljeća u zemljama zapada u kojima se snažno razvijala industrija počeo se razvijati i feminizam.  Žene su postale radna snaga ali nisu ostvarivale nikakva prava. Od prvih sufražetkinja koje su tražile pravo glasa za žene do danas, promijenilo se mnogo toga. Živimo u sasvim drukčijem svijetu pa su i naši problemi i izazovi drukčiji. Feministički se pokret također promijenio.

Današnji feminizam ne traži samo prava za žene. Fokus se sa spola prebacio na rod i rodnu ravnopravnost.

Ali nisu samo spol i rod izvori nejednakosti. Rasa, dob, seksualna orijentacija, ekonomska moć, invaliditet i mnoge druge razlike koje postoje među ljudima, izvor su nepravdi i diskriminacije. Jedna različitost često podrazumijeva i drugu. Gotovo svatko od nas pripadnik je neke manjine i mora se kroz život više boriti želi li postići jednake rezultate sa onima koji nemaju taj početni hendikep.

Feminizam je pokret za jednaka prava žena i muškaraca. Je li to dovoljno? Možda je došlo vrijeme u kojem se mogu izjednačiti sve razlike ili bar veći dio? Mogućnosti zasigurno postoje. Hoćemo li taj potencijal iskoristiti? Nema garancije za to.

Ravnopravnosti nema čak ni u videoigrama!

Ljudski rod sam sebi stalno postavlja nove izazove. Uz svu ostavštinu 20. stoljeća (neravnomjerna razvijenost i bogatstvo nacija i pojedinaca, klimatske promjene, ratovi…) borimo i sa problemima početka 21. stoljeća. Ova, 2020. godina donijela nam je i globalnu pandemiju virusa za kojeg nismo imali ni cjepivo ni lijek. Virus nam je ukazao na ranjivost i krhkost sustava u kojem živimo. Osim pandemije, svijet prolazi kroz još jednu problematičnu fazu. To je porast segmentiranja i radikalizacije društava koje nekontrolirano podgrijavaju i šire društvene mreže na internetu. Mnogi toga uopće nisu svjesni, a nemamo baš puno vremena za prepoznati problem kako bi počeli raditi na rješenju.

Sve grupe koje se bore za prava pojedinih manjina, trebaju sagledati širi kontekst i uvažavati sve ostale manjinske probleme. Odgovor je u ujedinjavanju po sličnim osobinama i interesima, a ne u razdvajanju zbog razlika. Biramo li put razumijevanja i prihvaćanja? Učimo li tome naše mlade? Učimo li sami sebe? Mijenjamo li se, čitamo li nove izvore, obrazujemo li se, izlazimo li iz zone komfora? Izlazimo li iz svojih „balona“ u kojima svi misle poput nas, u kojima se međusobno tapšamo po leđima i podržavamo?